English (UK)
Utorak, 14 Svibanj 2013 11:43

Kodeks ponašanja i ophođenja u dojou

napisao Sensei St. Hilaire

Zašto je ponašanje u dojou tako važno? Zašto se moram klanjati? Ja se nikom ne klanjam!
U čemu je razlika ako se ovako ili onako ponašam, ako razgovaram za vrijeme treninga ili ne, ako pokazujem poštovanje ili ne? Zar to znači da se onda ne znam braniti? Ako se ne poklonim niže od sempaija (starijeg učenika) – zar to znači da ga ionako neću moći „srediti“? I zašto uopće imamo oznake znanja? Ako mogu „srediti“ 3. ili 4. kyu (plavi pojas) zašto ja nemam automatski 3. ili 4. kyu (plavi pojas).
Ovo su uobičajena pitanja na Zapadu. Američki um odgojen je u društvu u kojem se autoritet izaziva, u kojem vlada mišljenje da bilo tko može postati poznat, a koncept discipline se izbjegava. U našem društvu vjeruje se da smo svi jednaki, vlada sistem razmišljanja „Ja sam ok, ti si ok“. Mi zapravo živimo  u društvu „Ja to ne moram, ako ne želim“.  Izbjegavamo izravne odluke i postupke. Ne sviđa nam se koncept crnog i bijelog, pravog i pogrešnog. Više nam odgovara koncept „politički korektno“ i „društveno prihvatljivo“. Kad dođe do problema s djecom ulazimo u rasprave, umjesto da ih poučavamo. Radije zauzimamo poziciju prijatelja, nego vođe. Istovremeno, mnogi žive u zabludi da posjeduju kvalitete vođe. Upravo takav način razmišljanja dovodi do izjava na samom početku ovog teksta – koje sam čuo puno puta u raznoraznim dojoima.
Pa zašto bismo se onda trebali držati kodeksa ponašanja u dojou i kakav je to kodeks?

Na prvo pitanje mogu odgovoriti jednom riječju; samuraj. Samuraj je prilog koji je postao imenicom. Riječ samuraj znači „služiti“. Konotacija je ista kao i za one koji „služe“ u današnjoj vojsci. Oni prihvaćaju viši cilj, priznaju superiornost autoriteta i nesebični su u obrani naroda. Na isti način se ponašao samuraj prema svom feudalnom gospodaru.  Među svima onima koji „služe“, bilo da se radi o vojnoj službi, vatrogascima ili nekom drugom obliku dragovoljnog rada, vlada isti kodeks ponašanja. Ovaj kodeks ponašanja proizašao je iz potrebe. Ukoliko se želi ostati dio grupe/kluba mora se ponašati na određeni način; kako bi se „služilo“ autoritetu; kako bi se bilo u međusobnoj komunikaciji; te kako bi se bilo u komunikaciji s višim autoritetom kao i neprijateljem navedenog autoriteta.   Samuraji su taj kodeks ponašanja nazvali Bushido ili put ratnika. Ovaj kodeks ponašanja, razmišljanja i ophođenja primjenjuje se u ratničkim metodama. Razlozi su jasni. Ratničke metode su ratovanje, ubijanje, obrana.
Poznavanje tako opasnih metoda zahtijeva ozbiljnu kontrolu onih koji posjeduju takvo znanje. Postoji drugi nivo ponašanja vezano uz ratnike. To je ponašanje vezano uz ulazak u društvo ratnika, prihvaćanje, pronalaženje svog mjesta i zadobivanje poštovanja unutar takve grupe. Isto se događa unutar svih vrsta ratničkog društva, bilo da se radi o samurajima, dojou borilačkih vještina ili vojsci.
Prije svega ide priznanje da pokušavate ući u takvo osebujno društvo opasnih individua. Te individue provele su godine radeći marljivo na održanju pozicije unutar takvog društva, te su prošle kroz golemu bol i teškoće kako bi ostali u takvom društvu. Iz takvog teškog rada nisu stekli ništa osim prijateljstva, tihog priznanja i samopouzdanja. Neka društva odaju priznanje medaljama ili trofejima. Ali za ovakve ratnike takvi znaci priznanja su beznačajni. Ono što su naučili ima značenje samo u bitci. Njihov opstanak je njihov jedini trofej koji ima smisla. Sljedeći korak je zadržati Vaš novostečeni ulazak u takvo društvo/klub. Čak i ako ste ušli u takvo društvo – nećete zadugo biti njegov dio. Morate se dokazati. Morate pokazati odgovarajuće poštovanje, priznati vještinu i znanje starijih aikidoka i dati sve od sebe na svakom treningu. Nakon takvog ustrajnog pristupa treningu zavrijedit ćete mjesto u takvom društvu/klubu. To neće biti mjesto sempaija (starijeg učenika) – ali postat ćete dio klana. Zavrijedit ćete vrijeme starijih, njihovu zaštitu u bitci, više im nećete biti obaveza, već dio njih. U ovom trenutku ispravno ponašanje je najvažnije. Sempai koji dozvole pokazivanje nepoštovanja bit će shvaćeni kao loše vođe te će se njihov sensei gadno obrušiti na takve. Baš gadno. Uz godine napornog treninga i savršenog vodstva - mogli biste zadobiti poštovanje unutar ratničkog društva.
Postoji tradicionalni kodeks ponašanja koji je u upotrebi u japanskim borilačkim vještinama već stotinama godina. Taj kodeks proizlazi iz potrebe za održavanjem sigurnosti, hijerarhije, kompetencije na bojištu, dobre strukture treninga i pravilnog odnosa prema starijim aikidokama. Ovo zadnje pravilo je najvažnije, jer su upravo stariji ti koji su odlučivali o životu i smrti u bitkama. Upravo su stariji ti koji u dojou donose odluke o životu i smrti. Oni znaju kada smjeraš učiniti nešto opasno sebi ili drugima. Znaju kako te izvući iz nevolje.  Oni imaju godine iskustva iza sebe. Slušati i slijediti njihove zapovijedi (u redu, nazovimo ih sugestijama) može vam pomoći u stvarnoj situaciji samoobrane.
Evo elementarnih pravila koje bi trebalo prihvatiti i slijediti.

  1. U dojou postoje stariji i mlađi učenici (seniori i juniori). U dojou nitko nije jednak.
  2. Da nema senseija, ne bi bilo ni kluba. Sensei je taj koji klub drži na okupu i određuje opću atmosferu. On je taj koji određuje raspored treninga. On je taj koji je prošao sve teškoće koje učenik aikida tek treba proći ili je prošao. Sva pravila su usmjerena na senseija i njegovog senseija.
  3. Dojo je mjesto „puta/načina“. Dojo je mjesto u kojem se znanje prenosi s generacije na generaciju. Ovo mjesto će uvijek biti posebno. To je mjesto gdje se događaju životne promjene. Stoga takvo mjesto zaslužuje duboko poštovanje.

Stoga:
Izujte cipele prije nego uđete u dojo. Dosta vremena ćete provesti na tatamiju, a lice će vam često biti na podu. Zasigurno ne želite da bakterije i nečistoća koju ste pokupili na cipelama sada pređu na tatami, tj. na vaše lice.
Poklonite se kamizi i senseiju (ukoliko je on u dojou kada ulazite). Uz naklon izgovorite Onegashimasu (izgovara se oh-nay-gah-shee-mahs). Ugrubo ovo znači „Molim te, poduči me“. Na takav način automatski ćete steći svoje mjesto u društvu/klubu. S time ste priznali instruktora i njegovu sposobnost da vas poduči nečemu što niste znali. Tako odajete priznanje onima koji su podučavali vašeg instruktora. Isto tako odajete priznanje ratničkom duhu koji je s generacija prenesen na tebe.
Očistite dojo. Prije nego započne trening zadatak učenika je očistiti dojo i takvim ga održavati. Obrišite prašinu sa slika, svitaka i zidova, potom pometite tatami. Razlog je praktičan – očistiti prašinu koju bi za vrijeme treninga udisali, ili po kojoj biste se „valjali“. Zašto učenici moraju čistiti, a ne vlasnik dojoa? Služiti. Učenici služe. Vi služite dojou, osiguravate dojou „dugovječnost“. Služite svojim aikido-prijateljima osiguravajući im čisto okruženje. I naravno, osiguravate sebi mjesto u aikido-društvu/klubu. Ukoliko je netko stariji od vas već započeo s čišćenjem – inzistirajte na tome da preuzmete tu dužnost od sempaia. Stariji članovi su proveli mjesece ili godine čisteći dojo i gradeći svoju poziciju – a sada je red na kohai. Biti ćete prihvaćeni tek kada pokažete da se brinete za dojo i ostale u klubu.
Na trening dolazite s čistim gi-jem (kimonom). S obzirom na fizički kontakt higijena mora biti na najvišem nivou. Virusi, bakterije i gljivice se lako prenose. Obi (pojas) mora biti uredno i korektno zavezan. Stariji učenici paze na detalje.
Kada pokažete nedostatak pažnje vezano za detalje, sempai će pomisliti da ćete ignorirati i detalje u tehnici.  Aljkav pristup može uzrokovati ozljedu za vrijeme treninga, vašu smrt ili smrt vašeg aikido-prijatelja u bitci.
Naklon za vrijeme treninga je dio ovakvog načina razmišljanja. Sensei će povesti uvodni naklon kamizi i instruktorima. Naklon učenika trebao bi trajati nešto duže. Naklon je znak poštovanja. Svi žele da im se pokaže poštovanje. Najbrži put do poštovanja je odavanje iskrenog poštovanja.
Nakon što sensei izda daljnje upute potrebno se kratko nakloniti. Na ovaj način zahvaljujete za njegovu poduku i signalizirate razumijevanje njegovih uputa za trening. Potom se naklonite partneru. Ovim naklonom prihvaćate opasnu aktivnost u koju se upuštate s partnerom. Oba partnera su svjesna da mogu slučajno ozlijediti jedan drugoga.  Oba partnera su svjesna da netko nekoga može i namjerno ozlijediti. Upravo zbog toga je potreban simbol uzajamnog poštovanja kako bi se odredila ispravna atmosfera treninga. Kada završite s vježbanjem zadane tehnike, kao znak poštovanja što vas partner nije ozlijedio, trebate se nakloniti.
Za vrijeme treninga učenici trebaju biti svjesni da su pod konstantnim nadzorom. Sensei i/ili sempai (stariji učenik) vas uvijek promatraju. Motre vaš tehnički i mentalni napredak. Promatraju vaš stav, ponašanje i ophođenje u dojou. Pronicljivo vas motre kako bi bili sigurni da vam se može vjerovati i da ste član dojoa vrijedan poštovanja. Zapamtite ovo. Osobno sam sam sebi više puta kazao: „Toj tehnici neću podučavati tu osobu, jer nema dovoljno mentalne kontrole kako bi je koristila na siguran način.“  Vas se temeljito proučava. Pogotovo ukoliko dojo vodi tradicionalni sensei koji se ne povodi za novcem i kojem dojo nije čisti „business“. On bira tko će trenirati, a tko neće. Populacija učenika nije bitna.
Naporan trening uz čvrsta uvjerenja i njegovanje detalja pokazuju da su sensei i stariji učenici dio ratničkog društva. Vaša lijenost i aljkavost njima govori da ste vi samo obaveza koja se treba odraditi. Jednog dana njihov vlastiti život može biti u vašim rukama. To im je uvijek na pameti. I upravo to im je mjerilo tko treba otići, a tko treba ostati.
Najteži dio kodeksa ponašanja u dojou je osloboditi se ega. Teško je doći u dojo i odreći se kontrole, kada ste vi možda doktor po struci, ili nadležni organ u policiji ili kapetan u vojsci. Teško je prihvatiti neki drugi autoritet – kada ste u drugim dijelovima svog života samo vi autoritet. Čak i kao niste visoko pozicionirani u društvu teško je prihvatiti autoritet 1000 godina ratništva. Vaš sensei je sada utjelovljenje tog autoriteta. I vaš zadatak je tu činjenicu prihvatiti. Uz trening, rad, razumijevanje i vještinu jednog dana ćete i vi možda postati sensei. To vas nikada ne oslobađa duga prema vašem senseiju, niti ćete ikada biti njemu jednaki, a vaši učenici će se naći u istoj poziciji u kojoj ste vi sada.
Masakatsku agatsu  hatsukayabi – Istinita pobjeda je pobjeda nad samim sobom
Tu smo da bi učili, a ne zadovoljili svoj ego.

Preporuka:
Pročitajte „Living The Martial Way“ Forresta E.aMorgana

   
© AIKIDO-TATAMI